Kada je Nenad Ciglar prošlog studenog vidio skicu brevet maratona koji će prolaziti Hrvatskim Zagorjem odmah mu je dodijelio nekoliko nadimaka. Od tri ponuđena Tudum je nadjačao nazive Hertzklopf i EKG brevet. Što god neupućeni mislili i kakve god šale zbijali na račun Zagoraca i njihove kaplice treba iskreno reći da je većina nasada zloglasnog tuduma, direktora ili nohe u Zagorju iskorijenjena i da su Zagorci postali vrsni vinogradari i podrumari.
Premda je vremenska prognoza za subotu, 3. svibnja bila sklonija pjevanju na kiši nego biciklističkoj dugoj vožnji na startu se pojavila jedna biciklistica i desetoro muških kolega. Nakon pokoje kave i čaja uz preuzimanje homologacijskih kartona i putnih listova krenulo se zajednički put Bestovja i Podsuseda uz lagane padaline.
U Podsusedu šuškavci i kabanice su postali suvišni, a od Ivanca Bistranskog vozilo se po suhoj cesti. Na usponu u Jablanovec grupa se razbila i nadalje, osim iste zadane trase i visinskih metara, svaka skupina za sebe je imala svoje meteorološko stanje, ovisno pod koju grupu oblaka se zavukla. Tijekom prvog dijela dana tmasti oblaci kačili su se za planinske vrhove pa je uz njih bilo i više vlažnih kolnika. Poslije jedan sat popodne kiša je diljem sve namakala.
Kroz Gornju Bistru, Kraljev Vrh pa dalje kroz Stubičke Toplice, Banščicu i Dubovec do Poznanovca na cestama nije bilo gustog prometa. Izostale su i nakupine zemlje koje poljoprivredni strojevi u ovo doba godine izvlače na asfalt. Kod Konjščine je počelo ponovo kišiti, a prestalo na prvoj kontroli u Budinščini. Isto tako, do tuda je umjereni sjeverni vjetar usporavao napredovanje. U nastavku će jednim dijelom gurati bicikliste na cesti.
Nakon sendviča, kava i sokova krenulo se na hrvanje sa zagorskim bregima. Karakteristika rute je bila da ima malo konstantnih uspona dužih od dva kilometra. Zato je kratkih, više ili manje strmih bilo jako puno. Prolazilo se preko obronaka brda i planina koje okružuju Hrvatsko Zagorje. Do Banščice je to bila Medvednica, a od Budinščine do druge kontrole u Novom Golubovcu, Ivanščica.
Poslije kratkog predaha trebalo je prijeći najvišu točku maratona, naoko smiješnih 370 mnm, kod Kuzminca i prijeći na jahanje na valovima podno Strahinščice koje kulminira usponom na Trški Vrh. Strmoglavi spust vodio je potom u uspavani centar Krapine. Nešto je turista bilo vidjeti na parkiralištu ispod brda Hušnjakovo. Uz Krapinčicu vozilo se do Đurmanca gdje je prva grupa napravila kratki break kod Konzuma jer je jednom članu skupine žedno nepce iskalo Jamničku od pola litre.
Ispod sjevernih obronaka Kuna Gore, cesta koja od Đurmanca vodi za Lupinjak i Hum na Sutli, najprije se lagano penje, a zatim isto tako lagano spušta. U Humu na Sutli bila je treća kontrola i do nje smo stigli po kiši koja do kraja maratona nije prestala padati.
Za kratkog odmora saznasmo da ima dvoje odustalih vozača. Jednom je prvih šezdesetak kilometara pokazalo da nije u dobroj formi, a drugi je pao nakon pedeset kilometara, natukao se i vratio do auta pa produžio u traumu na slikanje zbog bolova u ruci i pod rebrima. Srećom, pokazalo se da nije bilo lomova. Tu smo se i posljednji puta sreli sa Aresom koji nam je postao neuhvatljiv.
Iz Huma do Lastina se trebalo ozbiljno penjati. Spust uz Mali Tabor i Prišlin nas je doveo ponovo u dolinu Sutle koja tu djeluje kao rezervat divljine čiji je potopni teren omeđen sa slovenskim i hrvatskim brdima. Cesta po kojoj smo vozili uzdignuta je od korita i vijuga do Miljane po grebenima gore. Nakon Miljane, između ceste i Sutle gledali smo više puta željezničku prugu koja je nekada povezivala Zagreb i Zaprešić sa Kumrovcem, Podčetrtkom i Celjem. Danas je napuštena, zapuštena i mlade akacije rastu između željezničkih pragova.
Kod Razvora smo prešli preko Sutle u Republiku Sloveniju i nastavili do Bistrice ob Sotli gdje je u gostilni Šempeter bila četvrta kontrolna točka. Gostiju je bilo no mi nismo imali vremena i volje zabaviti se kvalitetnim jestvinama (Zamijetio sam u ponudi potočne rakove!) i nakon sendvič/cola pauze krenuli smo na posljednji ozbiljniji uspon.
Bizeljsko, Župelevec, šuma Dobrava, Bukošek … su ostajali iza nas dok smo u grupi, usprkos neprestanom močenju, dosta brzo napredovali. Po prelasku Save semafor u Čatežu zaustavio je Olivera i mene dok su Kornel, Nenad i Danijel zapalili dalje. Danijela smo dostigli u Bregani gdje je proučavao nakvašeni putni list pa smo u troje prošli kroz tihi Samobor po kojem je hučala nabujala i mutna Gradna koju su cijelog dana napajali potoci i izvori s promočenog Žumberka i Plešivice.
Na cilju u Svetoj Nedelji svi smo bili gladni, žedni i malo pothlađeni. Putem SMS poruka saznali smo da je preostalo troje sudionika na cesti kod posljednje kontrole u Sloveniji. Na cilj su svi stigli iza 21:00, također mokri i još više ohlađeni jer ih je ulovila noć.
Čestitke i pohvale idu svima koji su se pojavili na startu i krenuli savladati maraton. Pokude zaslužuju oni koji su se prijavili, a potom se nisu odjavili na vrijeme premda su bili upozoreni i zamoljeni da to učine.
Sljedeći brevet u organizaciji Randonneurs Croatie održati će se u subotu 24. svibnja u dužini od 300 kilometara sa startom i ciljem u Svetoj Nedelji.
