Otočac, 31.5.2014
Ideja da se trasa brevet maratona u organizaciji članova Randonneurs Croatie makne iz sjeverozapadne Hrvatske uspješno je provedena. Premda se 2011. vozilo iz Sv. Nedelje do Gospića i natrag nije bilo starta iz drugih dijelova lijepe naše. Ovako su potencijalni randonneuri iz južne Hrvatske dobili priliku okušati se u ovakvoj vrsti biciklizma. Odziv na brevet nije bio brojan. Zašto je to tako neću ovdje raspredati. Najbitnije je da su se sva trinaestorica najavljenih biciklista pojavila na startu u Otočcu i da su svi uspješno završili maraton. A da nekima od njih nije bilo lako, nije.
Do zakazanih 6:00 ujutro svi su došli na vrijeme kako bi u Caffe baru Paradiso preuzeli putnu dokumentaciju. Osoblje caffe bara počastilo je sve prisutne toplim napitcima, keksima i voćem. Pišem plus! U minutu iza 6:00 svi su bili okupljeni na istočnoj strani Ulice kralja Zvonimira kako bi dobili dodatne instrukcije i zajednički se fotografirali. Pridružio nam se i Marijan Marić, plitvički ranger i predsjednik BK Barkan iz Otočca. Fotografiranje je ispalo dobro, a dijeljenje instrukcija baš ne jer me zvonjava sa obližnjeg zvonika nadglasala. Poslije 6:05 Marijan je krenuo na posao, a mi smo, svi zajedno, okretali pedale prema Gackoj i Vivozama.
Tek na lijevoj obali Gacke sjetio sam se da sam neke stvari zaboravio reći svima pa su partizanskim telefonom (Prenesi dalje!) informacije došle kamo su trebale. Do sela Švice držali smo se skupa, a tada smo krenuli na prvo malo brdo koje je postalo filtar. Darko i Dubravko su zapalili naprijed i nakon pâr kilometara ih više nismo vidjeli. Alen im se pokušao prikvačiti no uvidio je da će se morati uz njih puno jače znojiti pa se prihvatio penzionerskog ritma kojeg smo bubnjali Kornel, Danijel i ja. Priključili su nam se Ivan, purger sa zadarskom putovnicom i Dario, fetivi Zadranin i jedini rookie na ovom brevetu. K’o odma’ na 400 km i četiri puta preko Velebita tamo, amo. Tko bi se gnjavio sa 200 ili 300 km!? Sjetio sam se Bojana Gunjevića koji je također debitirao na brevetu sa 400 km i pokazao da nije kaj god. Fabrizio, ležeći Aleš, Ivan, Luka i Goran vozili su puno ležernije dok u noći nisu shvatili da su u vremenskoj oskudici i do kraja vozili, svatko svoju, utrku na kronometar.
Vremenske prilike su nas većim dijelom maratona dobro služile. Oblaci su povremeno zastirali sunce, a bura nije dala da postane toplo i očistila je zrak pa je horizontalna vidljivost bila odlična. Uspon na Senjsko Bilo, vožnja njegovim hrptom i spust prema Donjem Kosinju prošli su razgledavanju šuma i pustih pašnjaka obojanih raznim tonovima zelene boje. Cesta je bila očišćena od odrona i sigurna za vožnju, a sudar smo zamalo doživjeli sa stadom ovaca koje su tjerane na pašu. Kod Kosinj Mosta smo bacili oko na rijeku Liku koja je kao i ostale kraške ponornice uz koje smo prolazili bila puna bistre vode u kojoj su se oslikavala zelenila što su ih okruživala.
Nakon prolaska kroz selo Studenci izašli smo na državnu cestu koja povezuje Otočac i Perušić. Promet je bio rijedak i gonjeni burom u leđa vrlo brzo smo stigli u Gospić. Ivan i Dario su odlučili malo odmoriti i usporiti, a naša četvorka razdvojena u parove, sastala se ponovo kod Kubusa na Oštarijskim vratima. Odande je pucao pogled na kvarnerske i sjevernodalmatinske otoke. Pag, koji je najbliži, izgledao je kao na dlanu.
Na sedamnaest kilometara spusta do Karlobaga puno se je zabavnije kotrljati dok bura ne gura nizbrdo. Na padinama Velebita okrenutim prema moru ona udara na refule i nije joj za vjerovati. Ovog puta trebalo je stezati ručice bremzi puno prije ulaska u zavoj kako ne bi zajedno sa biciklima završili u kamenjaru.
U Karlobagu smo se, nakon prijeđene četvrtine puta drhteći od hladnoće na suncu, počastili kavom i nastavili put Starigrada. To je bila vožnja uz more s nekoliko malih uspona, a bura koje smo se bojali, na tom dijelu puta nam je često pomagala. Temperatura na suncu je prešla 25 °C pa smo u Starigradu stali na kratko kako bi se raskomotili. Sve je bilo dobro dok se dvadeset i pet kilometara dalje, kod Maslenice, nismo okrenuli na sjeveroistok, a vjetar je od dobrog sluge postao goropadni gazda i stao nas kočiti.
Ručak u Bistro-restoranu Anita što se smjestio na križanju prometnica što vode u Gračac, Obrovac i Maslenicu bio je pun pogodak. Svatko je mogao pojesti juhu, tjesteninu koju su mnogi kasnije hvalili, salatu i palačinke za desert. Pravi biciklistički menú pun ugljikohidrata. Kornelu i meni je to bilo previše pa smo palačinke zamotane u foliju spremili u rance. Dobro su sjele kasnije.
Drugi uspon na Velebit ne bi bio kompliciran da nije bilo bure. Radilo se o četrnaest kilometara uzbrdice sa visinskom razlikom manjom od 650 metara. Vjetar nas je mlatio s boka, a sa svakom rotacijom na zavojima u lijevo okretali smo se sve više i više u njega. Naravno … , glavni krešendo dogodio se na prijevoju Prezid gdje je tunel odglumio komoru za ispitivanje aerodinamičnosti.
Prije početka nizbrdice prema Gračacu Kornel i ja uhvatili smo koju minutu fore pred Danijelom i Alenom. Sačekali smo ih u Caffe baru Mango koji je ujedno i noćni klub. Za šankom je stajao jedan gost koji je ubrzo napustio lokal te dvije konobarice. Jedna, naoko starija i iskusnija i druga mlađa i djetinje naivna. Kornel je spazio TV aparat.
– Jel’ bi htjeli, molim vas, uključiti malo televizor i prebaciti na Eurosport da vidim finish.
Sjetih se da je Giro d’Italia u điru. Cure su uključile TV i podesile program, a ona mlađa konobarica bila je znatiželjna pa priupita Kornela:
– A što v’ tako čudno príčate?
– Ja sam Mađar, rođen sam u Vojvodini, a živim u Zagrebu. – odvrati Kornel.
Nisam joj vidio lice da vidim kako je odgovor djelovao na nju. Mađari koji govore hrvatski ili Hrvati koji govore s mađarskim naglaskom su tom lokalu, vjerojatno, rjeđi gosti nego Kinezi na dalmatinskim otocima. U to su došli Alen i Danijel i svojim biciklističkim sprintericama zaklopotali po kamenom podu lokala. Nasmijao me njen sljedeći komentar:
– Jes’ l’ vid’la šta tô imaju na nogam’?! K’o štíkle.
Do Gospića nam je prethodilo pedesetak kilometara više, manje ravne ceste po smjeru i visinskom profilu. Bilo je dosta svježe, naročito kada su oblaci zastirali sunce. Krajolik je bio prekrasno zelen i bolesno pust. Malo ljudi i još manje stoke na velikim travnatim livadama. Kada bi zdravo seljački zanemarili administrativno-birokratske zapreke, namete, davanja glomaznom državnom aparatu u kojem se malo radi, a puno troši onda, karikiram, ne bi bilo ništa lakše nego pustiti tisuću junaca, tisuću konja i tisuću ovaca nek’ se pasu od proljeća do jeseni, dati im vode i stvoriti hranu na najzdraviji način za ljude i okoliš. I da medvjed ubije koje june i vuci zakolju pâr ovaca ne bi bilo šteta. Ovako, prirodni resursi propadaju jer će malo turista sjesti usred zelene livade, brojati oblake na nebu i za to platiti.
U Gospiću smo brzo obnovili zalihe. Sunce je zapadalo prema obzoru i znali smo da sljedećih sto i deset kilometara u noćnoj vožnji pustim Velebitom nećemo se moći opskrbiti.
Cesta se je nakon Popovače Pazariške, gdje smo imali kontrolnu točku, stala uzdizati prema najvišim kotama koje smo trebali prijeći na ovom maratonu. Naša grupa se polako našla u problemima. Prvo se Danijelu počelo spavati pa smo pâr puta stali na minutu, dvije da ubije oko mirujući stojeći na biciklu. Na prvoj od pet vrhova koje smo trebali savladati stigli smo po mraku, a plan je bio da ga se dokopamo za danjeg svjetla. Kasnili smo više od sat vremena. Dečki su se dodatno obukli, a meni je preostalo da dršćem jer nisam ponio rezervnu odjeću. Nije mi bilo zima dok sam okretao pedale, ali za stajanja ili na nizbrdicama me je zeblo. Drugi vrh smo osvojili pod kišom i temperaturom od 4 °C. Na to nismo računali. Kiša je bila najavljena za osam sati kasnije kada smo već odavno trebali biti na cilju. Zavukli smo se pod strehu planinarskog skloništa na Mrkvištu. Žena koja je tamo dežurala nije nas pustila unutra, nismo mi ni tražili i samo smo čekali da nastavimo dalje. Prije dolaska do Careve kuće, planinarske kuće na Begovači osjetio sam miris dima. Znači, nekoga ima tamo. I bilo je šaroliko društvo iz Karlovca koji su na otvorenom ognjištu spremali janjeći paprikaš. Mi smo se na kratko zgurali oko vatre da se zgrijemo. Planinari su nas ponudili pivom i žesticom no nama nije bilo do toga. Počela su zdvajanja. Da li ostati spavati ili ne? Da li odustati, doći do Krasnog i okrenuti ravno za Otočac bez dvostrukog skoka preko Velebita? Ma kakvo odustajanje, mislio sam. Kiša će vrlo brzo stati i moći ćemo nastaviti. Tako je i bilo. Petnaestak minuta kasnije iznad nas je bilo nebo s najvećim brojem zvijezda koje sam vidio u protekle četiri godine, a temperatura je pala za još dva stupnja. Cesta je bila malo vlažna s pokojom granom koju je vjetar nanio ili odronjenim kamenom no vozili smo dalje usprkos pospanosti.
Danijel je do Krasnog ratovao sâm sa sobom zbog toga što nije ostao spavati na Begovači pa je odlučio u Krasnom usporiti ritam. Preostali trojac se nastavio uspinjati na prijevoj Oltari, a kako je Danijel kasnije ispričao, on je malo vozio, malo gurao i kasnije se telefonom javio iz Senja da nas prati. Mi smo imali problema na strmoj i vlažnoj cesti od Oltara do Sv. Jurja na morskoj obali. Mrak, strmina, bura što gura nizbrdo, pospanost … poker loših kečeva. Ruke su nam se ukočile od stiskanja kočnica. Ipak, sve je prošlo dobro i dosegli smo zadnju kontrolu na Ininoj benzinskoj u Senju.
Odmorili smo se za kratko uz sendvič, sok, vruću čokoladu iz automata i male noćne razgovore sa dežurnima u noćnoj smjeni te pokojim putnikom namjernikom koji je morao tamo stati. Opet je stala sipiti kišica, ali samo kratko. Temperatura u Senju bila je vrućih 12 °C. Na Vratnik smo krenuli lagano, pa brže, Alen se odvojio i nestao u mraku koji je počeo gubiti snagu pred zorom koja je svitala, a Kornel je totalno pukao od nespavanja. U Perdasima, selu kilometar do prijevoja Vratnik, je izvukao drvenu paletu što je bila na pol zatrpana šutom i zalegao na nju. Spavao je pâr minuta dok sam ja sjedio uz njega i drijemajući drhtao na buri bez dovoljno odjeće. Nakon što je i njemu postalo zima nastavili smo do vrha gdje nas je čekao Alan koji je ostao prazne baterije za svoju rasvjetu.
Vratnik, Melnice, Žuta Lokva, Brlog … sada je sve bilo lako premda je cesta bila mokra i temperatura se ponovo srozala ispod 7 °C. Bacio sam pogled na desnu stranu preko Senjskog Bila i ugledao kišne oblake koji su zastirali pogled na velebitske vrhunce. Pretpostavljao sam da se ostatak ekipe tamo bori s kišom.
Na cilj smo došli nekoliko minuta prije šest sati. Zamalo je ispala vožnja od dvadeset i četiri sata što nam nije bilo po volji. Darko i Dubravko stigli su pola sata iza ponoći i već su bili u svojim domovima. Nismo sanjali o tome da ćemo voziti brzo kao oni, ali bi dolazak oko 2 ujutro bio puno realniji rezultat. OK! Završili smo. Mogli smo početi slaviti, ali tek nakon vrućeg čaja. Irena i Tamara iz Otočca su nam priredile bogatu i hranjivu zakusku u Caffe baru Paradiso pa nismo morali tražiti otvorene pekarnice ranim nedjeljnim jutrom. Pišem plus na kvadrat!
Danijel se pojavio iza sedam sati, a Aleš je jedini uz njega došao prije osam. Bio je prezadovoljan stazom i svojom vožnjom. Ispričao je da su neki iz njegove grupe na Velebitu u noćnoj vožnji osvijetlili risa na cesti(!). Uz hrpu miševa, pokojeg zeca, jedne lisice i jednog jelena to je bio najatraktivniji vizualni trofej što se divljih životinja tiče. Vuci i međedi nisu bili viđeni. Ostali su kapali na cilj u parovima ili solo, svi redom pothlađeni i promočeni jer ih je od Vratnika do Otočca prala kiša. Sa otkucavanjem devetog sata sa zvonika Presvetog Trojstva stigao je i Goran. Svi smo pobijedili.
Čestitke svim sudionicima na borbenosti i uspješno završenom maratonu dužem od 400 km i vertikalnim usponom od cca 5300 metara. Skužajte, onih 4650 m u najavi je bio tipfeler, a ne navlakuša.
Posebno se zahvaljujemo Ireni Banić iz BK Barkan, obitelji Jurković i ostalom osoblju Caffe bara Paradiso iz Otočca na prijemu prije početka maratona i dočeku nakon njega. Puno ste nam pomogli i uljepšali cijeli događaj. Hvala Marijanu Mariću, predsjedniku BK Barkan što nas je došao pozdraviti na samom startu. Hvala teti kuharici u Bistro – restoranu Anita, u Zatonu Obrovačkom, što nam je skuhala vrhunske, al dente, špagete. Hvala Manji Kostelac Gomerčić na internetskoj propagandi na portalu Glas Gacke. Sav sam si važan! :0) Hvala Aresu na SMS podršci. Hvala Ini Cvitešiću što nam je zacoprao kišu. Pazi Ino da te kak’ ti copernjaka ne vužgaju. :0)
Živjeli!
Siniša Babić
Fotografije pogledajte ovdje!
