Gle’te, kiša padati mora. Čak i kada vozimo brevete. Voda je potrebna. Za pranje bačvi, a i za one podrumare koji od 100 kg grožđa znaju napravit šest hekti čistog.
U subotu 18. travnja smo, po dijelom neugodnim vremenskim uvjetima, izvezli 210 km dug zagorski brevet od milja prozvan Tudum. Po drugi puta je, nešto izmijenjeni, Tudum vožen po vlažnom vremenu. Za razliku od lani, namakanje je bilo na početku vožnje, a ne na kraju.
Radi loše vremenske prognoze lista najavljenih bila je kratka, a u petak se još više smanjila. Tko bolestan, tko mora radit, a netko nema opremu za najavljenu kišu ….
Na maraton smo krenuli samo šestorica. Konstantna kiša zalijevala nas je prvih pedesetak kilometara. Vjetar se u vrijeme kada smo krenuli okrenuo na umjereni do jaki sjeveroistočnjak koji je spuštao temperaturu i ometao nas u napredovanju. Do Ivanca Bistranskog gdje počinju brdašca smo se držali zajedno, a poslije toga raspali na soliste i duete.
Kako bi na kraju maratona u opuštenoj atmosferi imali o čem pričat pobrinuo se Alen. Iskusan je on randonneur u vožnjama, ali težak za čitanje putne knjige. Prvo je posjetio Banščicu jer nije u Gornjoj Stubici skrenuo za Sv. Matej i Laz. Potom je na Lazu provjerio u road booku da li je na pravom smjeru. Bio je. Onda je propustio kilometar i pol dalje pogled na lijevo i kontrolnu točku. Nakon četiri kilometra spusta kod ploče koja je najavljivala Podgorje Bistričko shvatio je da mu fali kontrola. Da će se penjati skoro na vrh prijevoja, shvatio je malo kasnije. Brat bratu skupio je deset suvišnih kilometara u dužinu i pola od jednog u visinu.
Kiša je prestala padati iza Marije Bistrice. Informativno nas je poškropila oko Lobora, valjda zato što su se kišni oblaci držali gorskih vrhova. Poslije toga možda na dva mjesta i to jako, jako malo.
Zbog mokre i strme ceste, kočionih gumica koje po vlažnom vremenu ne grizu kako treba, brzi Mario je u Starom Golubovcu upisao pad u svoju karijeru. Kako on veli, prošlo je bez podrapane odjeće i bez oderane kože.
Da bih osobno pridonio zabavi i materijalima za prepričavanje pobrinuo sam se pri prijelazu mosta na splav kod dvorca Trakošćan. Prije samog starta rekao sam okupljenima da dobro pripaze kada budu stupali na splav preko mokrog mosta u biciklističkim sprintericama jer je podloga izrazito klizava. Vidio sam nekoliko biciklista kako kližu i pužu po tom mostu pri ranijim kišnim posjetima. Po prispijeću dobro sam gledao kako da stanem na mokre i klizave grede. Nisam se držao za ogradu jer sam imao pune ruke i u drugom koraku sam zalegao na leđa. Imao sam puno sreće što mi novčanik, fotoaparat ili mobitel nisu odletjeli u jezero.
U nastavku trebalo se malo verati po obroncima Maceljske gore, a poslije Lupinjaka i po, većinu sudionika, nikad isprobanim strmim usponima Kuna gore.
Onaj vjetar koji je gnjavio kao loš gospodar od početka trebao je nakon stotog kilometra počet gurati u leđa. Kako smo imali prilike zamijetiti, premetnuo se u lošeg slugu pa u ranim popodnevnim satima počeo puhati sa zapada i ponovo nas usporavati.
Sira, putra, vrhnja, mleka … vina se nismo naužili no zelenih zagorskih pejzaža jesmo. Dečki, koji se nisu jako žurili i malo su, usput, gledali oko sebe su ostali očarani cestama s rijetkim prometom koje bile oivičene svježim travanjskim zelenilom. Prema dojmovima uz pivo na kraju, najviše im se dopao kanjon koji vodi kroz Ivanščicu od Lobora do Starog Golubovca.
Svi su vozači završili maraton. Bit će da u krilatici britanskih pripadnika posebnih postrojbi Who dares, wins (Tko se usudi, pobjeđuje) ima nešto.
Siniša Babić
