BRM 300 km Čigoč 2016. – izvještaj

Zahvaljujući žabama, pijavicama i bjelouškama iz Lonjskog Polja neka je vještica skinula dvogodišnje prokletstvo te sam uspio organizirati brevet bez kiše. Zamislite!? Ili je to prednost, nazovi, domaćeg terena, ‘ko će ga znat.

Kako u jutro polovicom travnja sunce ne izlazi prije 6:00, dvadeset i sedmoro sudionika ovog breveta krenulo je svojim biciklima iz dvorišta turističkog objekta Tradicije Čigoč put Jasenovca prije svitanja. Vožnja tih prvih 40 km bila je oku i uhu ugodna zbog proljetnog zelenila koje je počelo dobivati puni zamah, cvrkuta raznih ptica i kreketanja žaba po okolnim mrtvajama koje lokalni narod naziva Tíšinama. Ukupni dobar dojam kvario je povremeno loš asfalt jer se cesta nalazi u provinciji za koju malo tko zna da i postoji.

Do Jasenovca se vozilo uz Savu, a od njega, do Hrvatske Dubice, uz Unu koja je bila skrivena iza nasipa, vrba i topola kojima su riječne obale tromih, nizinskih rijeka pravi dom.

Na bosansku stranu Une prešli smo na graničnom prijelazu između Hrvatske i Kozarske Dubice koji je otvoren za putnički promet prošle zime. Do tada je korišten kao malogranični prijelaz za lokalni puk. Odmah po ulasku u Bosnu slijedila je prva ovjera putnih kartona u Etno – restoranu „Stara Čivija“. Nije bilo vremena za ćevape, pljeskavice i vozove no bilo je za svakog po jedan burek, sirnicu ili krumpirušu uz bosansku kafu, naravno.

Osnaženi obrokom i kratkim odmorom nastavili smo dobrom cestom koja od K. Dubice vodi ka Prijedoru. Dobra cesta je značilo dobar asfalt, dobra preglednost, pažljivi vozači motornih vozila i pregršt lijepe prirode bez smeća u okolišu. Cesta do Prijedora je uglavnom ravna s tek dva manja hupsera bez oštrih strmina. Tu negdje se počeo javljati vjetar koji je obećavao pomoć u povratku, kada smjer breveta krene na sjever. No njegov show,  kojeg ćemo doživjeti i osjećati pedesetak do sto kilometara kasnije nismo mogli ni zamisliti.

Kroz Prijedor se trebalo malo borit i gurat s prometnom gužvom subotnjeg jutra kada domaći ljudi, valjda moraju, autima na pazar (tržnicu, plac) no s prelaskom preko rijeke Sane i udaljavanjem od gradskog središta jačina prometa je sve više jenjavala. Do Sanskog Mosta i druge kontrolne točke vozilo se više, manje po ravnoj i dobroj cesti uz pažljive motorizirane vozače.

Premda nismo očekivali,tražili smo samo ovjeru kartona, u Sanskom Mostu na terasi Caffe bara „Cool“ doživjeli smo nadasve prijateljski doček. Vlasnik bara, gospodin Samir Šadić, s kojim sam se dva puta čuo telefonom prilikom dogovora o maloj suradnji, osobno nas je dočekao, udario nam žigove i upisao vremena u kartone te svakog sudionika počastio pićem za osvježenje. Hvala još jednom u ime svih nâs. Nadalje, uposlio je, valjda, lokalnog dopisnika TV BiH pa sam dao kratki intervju. Nije da se bojim javnog nastupa i da sam mucao pred kamerom no bilo je malo nespretno u minutu, dvije ispričati tko smo, što smo, zašto se vozimo i još neke hvale vrijedne detalje o aktivnostima kojima se bave članovi i gosti Randonneurs Croatie.

Sad … tko je na početku breveta poslušao prijedlog da se odveze nekoliko stotina metara do mosta na Sani pokraj gradskog središta, a tko nije, nije bitno. Glavno je da je Neno dobio vlastiti sportski portret s četiri minareta u pozadini.

Do sljedeće kontrole u Bosanskoj Krupi trebalo se malo verat po obroncima jednog okrajka Grmeča, planine često puta opisane u doživljajima likova u djelima bosanskog pisca Branka Ćopića. Do samog prijevoja i spusta u dolinu Une Ježevu kućicu nismo našli no vidjeli smo puno razrušenih kuća iz rata od prije dvadeset godina koji je u ovom kraju ostavio puno ozbiljnije posljedice nego u Hrvatskoj. Stanovništvo je raseljeno, industrija ne postoji, a poljoprivredne proizvode se, možda, nema kome prodat. Izuzmemo li tri hrpe svakojakog otpada koje se diče pokraj cesta iza Donjeg Kamengrada i raznih ruševina, kraj je lijep i zdrav. Planinska klima, prekrasni pejzaži i lijep broj izvora pitke vode uz put. Kad već nema birtija nek’ se putnik namjernik osvježi ‘ladnom vodom.

Uz sunčano vrijeme svima će ovo putovanje preko krševitog Grmeča ostat u sjećanju po olujnom jugozapadnom vjetru koji je puhao iz vedra neba i šamarao bicikliste od nemila do nedraga. Svaki ulazak u lijevi zavoj predstavljao je udarac u vjetroviti zid koji je prijetio rušenjem. I tako do Bosanske Krupe.

Bilo je i susreta s lokalnim stanovništvom. Pričao jedan … : – ‘Odam ja tako cestom, razumiješ ti mene, kad se sabrda sušti neki insan na baciklu, onako malo podebeo i rumen u licu, pa stade te me upita na nekakvom zagorskom jez’ku da đe je tu Kupres. Nama sam ga šćeo poslat cestom za Bosanski Petrovac, al’ vidim da ima neke tanke gum’ce na točkovima k’o kakvo žemsko, razumiješ ti mene, a otijem putem je makadam i zn’o sam da neće moć proć, pa sam mu rek’o da ima tako … stoipedeset, dvjesta kilometara naokolo preko Bijaća. Nato on nešto, promrmlja, pa se k’o kak’a cur’ca zarumeni još više, zajaši baciklo i uteče nizbrdo.

Neki su do Bosanske Krupe, gradića smještenog u kanjonu Une koja se plavila i zelenila u svem svojem sjaju, stigli dosta iznureni. Što od brda, što od sunca, što od vjetra. Na kontroli u hotelu „Stari grad“ nije bilo neke gastronomske ponude no zato su kod gazda Envera, preko puta, ćevapi, kajmak i kako se u kasnu noć čulo kolači, imali prođu.

Uz Unu do Novog Grada i Bos. Kostajnice na onom vjetru koji je odatle puhao u leđa nije trebalo bit problema. Uglavnom i nije. Vozilo se jako brzo pa su prosjeci na tih šezdeset kilometara do graničnog prijelaza u Bosanskoj Kostajnici bili dosta preko 30 km/h. Opasnost je vrebala na nekoliko oštećenja na cesti i dvije neoznačene i nezaštićene rupe za skupljanje oborinskih voda širine i dužine da u nju komotno upadne kotač tegljača, a dubine da mu odmah i osovina ode u povijest. Kak’ bi tek bilo da neko biciklom naleti u njih?!

Kasnije, tijekom večeri, saznali smo da je jedan od sudionika maratona na tom dijelu breveta doživio prometnu nesreću u sudaru s pješakinjom koja se nije propisno kretala cestom i pri tom je, na žalost, ozbiljno povrijeđena. On je do u duboku noć zadržan na policijskoj obradi.

Iza Kostajnice trebalo se još malo verati uz brežuljke i naguravati s vjetrom koji je tad malo izgubio dah. Isto tako trebalo je na vrijeme proučiti putnu knjigu i zemljopisnu kartu, a ne voziti do kontrolne točke u Sisku preko Petrinje ili nepotrebno posjećivati Blinjski Kut, Kinjačku i Brđane. To se ja od nekih nies nadal. :-)

Benzinska postaja TIFON-a postala nam je u posljednjih osam dana mjesto čestih susreta. Osim što je na ovom brevetu to bila kontrola, isto tako su njeni zaposlenici u kišnoj noći 8. na 9. travnja tamo odigrali ulogu ljubaznih i uslužnih kontrolora. Za vrijeme Fleché breveta u organizaciji Randonneurs Slovenija prvo im je stigla ekipa Randonneurs Croatie u prolazu od Gline prema Novoj Gradišci. Iza ponoći iz pravca Samobora, a u smjeru Petrinje i Gline su stigli vozači tima Randonneurs Croatie II. Osim ovjeravanja kartona i obnavljanja zaliha dežurna radnica je u nemogućnosti kupnje toplih napitaka u caffeu sâma podgrijala vodu i priredila nam instant kavu tako da smo put kišne i mračne Banije nastavili sa šalicom vruće kave u želudcu. Hvala, hvala, hvala … !

Do cilja u Čigoču preostalo je još manje od 30 km ravnice i nekoliko pružnih prijelaza u industrijskoj zoni Siska od kojih se je jedan pokazao kobnim, prouzročio pad jednog vozača i svijanje felge njegovog bicikla koja je za završetak maratona bila ručno poravnata.

Zahvaljujući obitelji Barić, vlasnicima obnovljenog posavskog čardaka u kojem je smješten turistički objekt u Čigoču, njihovim radnicima i ugodnoj atmosferi restorana opuštanje nakon maratona prošlo je dobroj zabavi. Pikantan i bogat gulaš bio je više nego primjeren za nadoknadit izgubljenu energiju, a ni piva (bezalkoholnog :-) ) nije nedostajalo. Bilo je dosta smijeha, pogotovo kad se otkrilo koji je to randonneur tražio Kupres oko Krupe.

Pozdrav svima do neke druge prilike,

Siniša

Link na foto-galeriju!

Ovaj unos je objavljen u Novosti. Bookmarkirajte stalnu vezu.