21. kolovoza, održan je 17. po redu najprestižniji breveto Pariz-Brest-Pariz. Na startu 1230 km dugog breveta među 6300 randonera iz cijelog svijeta po prvi put bili su i petorica hrvatskih randonneura:
| 1. | Darko Fojs | 80:12 |
| 2. | Ino Cvitešić | 80:12 |
| 3. | Alen Moše | 80:12 |
| 4. | Siniša Babić | DNF |
| 5. | Ares Buršić | 79:52 |
Ino Cvitešić podijelio je s nama svoje dojmove:
Paris-Brest–Paris ili pedaliranje na francuski način
Davne 1891. godine je Pierre Giffard zaključio da bicikl osim za odlazak na posao može poslužiti i za neku malo dužu vožnju. Tako se njih 206 uputilo na 598 km dug put od Pariza do Bresta. Naravno slijedio je i povratak istim putem, pa su zbog kave i kroasana u Brestu prešli 1196 km. Vjerojatno su ih prijatelji tada, kao i nas sada, pitali: zašto? Čemu? Kako? Za razliku od njih, mi smo vozili po određenim pravilima i to prema ‘road booku’ obilazeći kontrolne točke unutar zadanog vremena. Ima toga još, vaši prijatelji i rodbina, pa čak ni žena ni punica vam ne smiju pomagati na putu osim na kontrolnim točkama. Uz vas su tek kolege randonneuri koji će vam uvijek rado pomoći. Ako ste žedni ili gladni, duž cijelog puta uz cestu uvijek ima dobrih i veselih ljudi koji vam nude vodu, kavu, kolače…, a djeca veselo trče i pružaju ruke da ih taknete u prolazu. Svi navijaju i plješću makar vas nikad nisu vidjeli ni upoznali. I tako je cijeli dan i noć jer se vozi i po danu i po noći i po suncu i po kiši koje prema našem iskustvu, u Bretagni zaista ne nedostaje. E da, i ne može bilo tko doći u Pariz i reći: i ja bih. Za kvalifikaciju je potrebno u godini održavanja PBP-a odvoziti prijavljene vožnje kod audax-club-parisien od 200, 300, 400 i 600 km. I sve to po istim pravilima: road book, kontrolne točke, time limit.
Prije nekoliko godina sam počeo s 200 km u ‘deželi’ jer se takve vožnje tada nisu organizirale u Hrvatskoj. No, situacija se izmijenila, pa sam ove godine odvozio kod nas 200 km, pa 300 i 400 km i mislio sam da je to to, ali me kolega zamolio da mu pravim društvo u Mađarskoj gdje je trebalo napraviti tri kruga oko Balatona, tj. 626 km. Kako nisam bio tamo od vremena popularnih kupovina sira i kobasa, mislio sam da bi bilo dobro vidjeti što je u Mađarskoj novo. Tamo sam upoznao Jean Marie, za kojeg je moja žena cijelo vrijeme dok smo razmjenjivali mejlove oko mog dolaska u Siofok, mislila da se radi o nekoj Mađarici (ha-ha). On mi je, kako se kaže ‘bacio bubu uho’ da dođem u Pariz. Rekao mi je: ‘imaš randonneurskog duha, nađi si sponzore i neće ti biti žao’.
I tako je sve krenulo: našao sam nekoliko sponzora, a pomogla je i obitelj i kolege s posla i susjedi. Uzeo sam tako mjesec godišnjeg i svaki dan su se redale vožnje na biciklu – ponekad 80 km, ponekad 180, a najčešće 150 km. Dnevno.
Brzo je došao 19. kolovoza. Učvrstili smo bicikl na krov , potrpali stvari u auto (robu, dresove, rezervne dijelove, kotače, špagete, tunu, sokove i vodu (naravno, zaboravio sam šunku i sir u hladnjaku, te malu pumpu), pa pravac Zagreb gdje je čekao kamper i ostatak vesele družine: Ares Buršić, Alen Moše i Darko Fojs, koju su u Parizu zvali team Croatie. Peti član, Siniša Babić, je već čekao u Parizu. Ne smijemo zaboraviti našu pratnju, bez koje bi sve to bilo teško ostvariti, a to su Matija Fojs, Ivan Smolek i Zlatica Cvitešić.
Nakon 17 sati vožnje preko Njemačke stigli smo u Saint Quentin en Yvelines, novi gradić koji je pred 25 godina izgrađen kao predgrađe Pariza, a sada je tri puta veći od Karlovca. Tu je bio start i cilj naše biciklističke avanture. Poslije podne izvršili smo prijavu, slikali se s Japancima (slika desno) i obavili tehnički pregled bicikala, te nervozno čekali sutrašnji dan. Te večeri je priređen svečani doček i program na francuskom koji nismo razumjeli, ali dvadesetominutni vatromet je bio veličanstven. U noći kiša … do jutra. U jutro trening na biciklu do trgovačkog centra s kafićem, wc-om i naravno francuskim kruhom za sendviče. Dan provodimo u pripremama za start. Tek nakon dva sata čekanja na stadionu po velikoj vrućini stižemo do startne crte. Na startu ljudi kada vide dres s kockicama plješću i pozdravljaju ‘Bonsoir Croatie’.
U 19:40 nas četvorica, Alen Moše, Darko Fojs, Siniša Babić i ja, krećemo. Ares šalje SMS da je ostao u zadnjoj grupi i da će nas stići. Oko četiristo biciklista kreće i voditelj programa nas još jednom pozdravlja s ‘Team Croatie’ uz pljesak jači nego ostalima (http://www.youtube.com/watch?v=qNGTOFl_z3A&feature=related). Kolona lagano ubrzava na nekih 35 km na sat i polako se odvajaju grupice. Mi nastavljamo istom brzinom i na svakoj uzbrdici prestižemo dvadeset-trideset biciklista. Alen broji i na 40 km smo prestigli više od 370 biciklista. To mi je postalo malo sumnjivo jer smo u Mađarskoj vozili umjerenijim tempom. Prolazimo dionicom s lošim asfaltom i počinju se javljati problemi ljudima koji se nisu dobro pripremili, stoje sa strane i krpaju gume, a noć se spušta. Mi, na svu sreću, nismo imali tehničkih problema. Idemo dalje, prolazimo prvu kontrolnu točku i žurimo se prema drugoj gdje nas čeka kamper s našom vjernom pratnjom.
Počinje i noćna kiša i ja navlačim nepromočive grijače na ruke (ipak sam ja malo stariji), a neki voze dalje bez rukava. Oduševljavaju me ljudi sa strane koji plješću i bodre nas sa ‘bon courage’. Pred jutro u mraku miriši kava, tko želi može stati, popiti kavu, uzeti kolač i dopuniti si vodu. Predobro nam ide: najprije smo mislili da ćemo stati na 400 km i odmoriti se, ali mijenjamo plan i idemo dalje prema Brestu, slikamo se u vožnji, na jednoj nizbrdici uz cestu stoji grupica od šest-sedam gledatelja koji se složno uz vrisku okreću i pokazuju nam gole stražnjice. I to je dio folklora biciklističkih utrka. Približavamo se petstotom kilometru i prvim problemima, jednom se spava, drugom se upalilo hvatište tetive na nozi, a treći zbog premalo tekućine i hladnoće definitivno odustaje od vožnje.
Odlučili smo se za odmor, večeru i tri-četiri sata sna. Do Bresta je ipak ostala još jedna dionica. U jutro stavljamo led na koljena, doručak i ravno u maglu, ali sada puno laganijim tempom. Putem gledamo bicikliste koji su iscrpljeni zaspali u travi uz cestu, nepokriveni i mokri u tankim dresovima. Bilo mi ih je žao i jednostavno nisam mogao slikati ljude u takvoj situaciji.
Kroz maglu se spuštamo prema Brestu i onda kako bi bilo interesantnije počinje i kiša. Nailazi kamion i kada vidi kockice na dresu trubi i maše. Na mostu ipak stajemo i fotografiramo se za uspomenu. Idemo prema kontrolnoj točci i prolazimo pokraj kampera, ali se ne zadržavamo nego idemo dalje i okrećemo se prema Parizu. Naravno odmah počinju usponi jer je cijela trasa valovita, a ceste ne zaobilaze brda nego idu gore-dolje. Moj Polar bilježi uspone i preko 10%, a one od 7% i ne brojimo. Srećom, rijetko koji uspon je duži od nekoliko kilometara.
Cijelim putem ljudi uz cestu navijaju i nešto nude, djedica od 70-tak godina dodaje breskve, a ja od djeteta na uzbrdici uzimam nešto poput biskvita s cimetom i nekim meni neobičnim mirodijama. Takvo zadovoljstvo kod djece se rijetko viđa i zato stajem kod slijedeće grupice, ne zbog gladi i žeđi nego da im se na neki način ‘odužim’ što tu stoje na kiši zbog nas. Ponovno iste slike: pozdravi biciklistima i natpisi u svim bojama 500 km do Pariza, 250 km do Pariza, povici ‘bon courage’ i slično. Već je mrak i mene boli koljeno, pa se odvajam od grupe tražeći najpovoljniju brzinu, ali sam sada siguran da ćemo svi doći do cilja. Na vrhu brda čekam ostale i dalje zajedno osvajamo jedno po jedno brdo dok u daljini nisu zasjala svjetla Pariza. I naravno još jedan dugačak uspon za kraj, a mi komentiramo da tih brda na karti nije bilo. Moj Polar zbraja 9830 metara visinske razlike u ravnoj Francuskoj (to je kao da se trinaest puta popnete iz Senja na Vratnik). I konačno prilaz Parizu, ravnica i nakon 80 sati i 11 minuta onaj zadnji biiip kada se na cilju čipom prijeđe preko tepiha-čitača. Ovjeravamo breveto kartone i umorni, čak i bezvoljno se slikamo. Nekako još nismo svjesni da smo mi prva četvorica Hrvata koji su završili ovu vožnju, breveto (nema nagrade za najbržeg, svi ‘finisheri’ smatraju se pobjednicima). Nismo se natjecali s drugim biciklistima, nego borili protiv vjetra, kiše, spavanja i kilometara.
Ujutro ponovo trening od kampera do wc-a jer smo ostali bez vode što zbog problema sa neodgovarajućim crijevom za punjenje spremnika u kamperu što zbog nepoznavanja mjesta gdje se voda može uopće dobiti. Slijedi doručak, i naravno, pitanje koji je sljedeći ‘breveto’ (ali o tome …). Nagradili smo se francuskim ‘crapes’ i krenuli za Hrvatsku. Putem razmišljam kako se zahvaliti svima koji su nam pomogli savjetom, materijalno, a posebno povjerenjem i razumijevanjem koje me motiviralo da izdržim do kraja.
Jedino što im mogu reći je jedno veliko hvala!
