(Iz pera Inota Cvitešića)
U čemu je bit Fleche-a? Na prvi pogled, breveto kao i onaj od recimo 400 km. U stvarnosti, to je jedan od uvjeta za titulu Randonneur 5000 i ono najposebnije, to je breveto čiji je cilj prevesti što je moguće više kilometara. I još nešto, pedalira se timski i to 24 sata, pa tko će dalje. Učesnici si sami biraju trasu, ali je organizator mora odobriti. Da sada ne ulazimo previše u detalje i pravila, bolje da opišem kako smo mi proveli vikend. Alen, Ares, Bojan, Darko i ja (abecednim redom), u daljnjem tekstu Team Randonneurs Croatie, smo još početkom godine odlučili odvesti nekih 400 km (minimum koji treba odvesti je 360 km) kako bi se približili tituli Randonneur 5000. I tako smo se u petak sastali, poslikali ispred Chelsea u Svetoj Nedelji i u 18:00 lagano krenuli.
Bojan je odmah povukao s 35 i malo više km/h, a mi smo ga pratili i dolaskom na smjenu nitko se nije htio sramotiti, pa smo održavali dosta visok prosjek. Zbog radova u Lučkom, malo smo produžili put do prve kontrole točke u Velikoj Gorici. Pala je noć i do Siska smo se borili s gustim prometom i brzim automobilima.To mi je bio čak najneugodniji dio puta. Još prije pisanja svega ovoga sam odlučio da neću pisati o gustom prometu, lošem asfaltu i hladnoći, nego samo o lijepim stvarima kako bi na godinu Hrvatska imala barem dvije-tri ekipe na Fleche-u.
Prolazimo Popovaču i penjemo se prema ruševinama Garića, ali ih ne vidimo u noći. Zato nakon spusta vidimo Podgarić na jezercu i tu se oblačimo jer se temperatura spustila na 5 stupnjeva. Približavajući se Virovitici, u Velikim Zdencima nailazimo na problem, nema satelita za navigaciju, a mi smo na raskrižju bez putokaza. Već tražimo kao Indijanci Velikog medvjeda i Sjevernjaču i tko zna kako bi to završilo da nije naišla mlada gospođica u autu, prošla pored mene i stala kod Alena. Uputila nas je prema Virovitici, a Alen je samo rekao: ‘kako je u autu toplo …’ U Virovitici zastajemo na kratko na Ini i simpatičnim trgovcima najavljujemo ponovni susret poslije Slatine. Malo čudno nas gledaju, ali šute. U Slatini je već opako hladno, pa se samo brzinski slikamo i natrag. Netko kaže, idemo kući. Cesta je dobra, ali pusta. Nema nikoga osim čudne ekipe u bijeloj Corsi ili nečem sličnom koji u zavoju otvaraju vrata i samo što ne poispadaju van, nešto nerazumljivo viču. U Virovitici nakon 250 km i borbe sa spavanjem, Red Bull postaje tražen proizvod. A pumpaš priča: čudan je taj Vaš sport, zapravo kao i moj, mene bace u kavez, dobijem po p… i pošalju me doma sa slomljenim ramenom.
Na dva sata do Koprivnice svi lagano drijemamo. Pojavljuje se i Sunce, pa i dostavna vozila i kontrola na vidiku. Dogovaramo kavu i kratki predah. U kafiću nas čovjek pita od kuda idemo. Iz Svete Nedelje, kaže Darko, a ja dodajem, preko Slatine. Primijetili smo da nam se ljudi više ne čude kao prije, biciklisti postaju normalna pojava, čak ni automobilisti ne trube nervozno kao prije. I Ares i ja smo primijetili da na noćnim vožnjama vozači poštuju naše prsluke i lampe i kao da nas ozbiljnije shvaćaju. E da, skoro sam zaboravio jedan od najboljih bureka u životu, u toploj pekari u Koprivnici na semaforu.
Dalje je bila sve sama idila, Sunce, a mi siti i zadovoljni. Alena ‘malo’ boli kuk, mene je nažuljao dugi dres, pa oblačim još i kratki, Bojanu je dosadno jer smo malo prespori, Darko se još oblizuje poslije croissant, a Ares nas kao pas ovčar stalno obilazi, čas je naprijed, čas otraga i drži nas na okupu. Da ga nema, pedaliranje bi bilo puno napornije, ako bi uopće i bilo ovakve vožnje.
Nakon par desetaka kilometara na vinograde i na nas je budno pazio ogroman kip nekog sveca s brda desno od ceste. Ja sam prvo pomislio na Sv. Vinka, zbog vinograda, ali netko je uzviknuo: gle gradonačelnik jednog grada na našoj obali …
I tako smo polako ponovo ušli u Zagrebačku županiju i zaobilazeći ogromne žabe, mislim kod Bedekovčine, stigli do Zaprešića. Tu su neki totalno nesportski popili pivu i snažno krenuli put Samobora. Alen je malo odmorio na rubniku i svi smo se složili da nema smisla stati, pa to su organizirali Slovenci i moramo barem ući u Sloveniju. I lagano do Krškog, pa kad smo već tu, možemo po vjetru i do Sevnice, jer natrag će biti lakše. I stvarno, nakon 500 km u nogama jurimo prema Brežicama sa nekih gotovo 35 na sat.
Pomaže nam vjetar, time limit i želja da stignemo na vrijeme. I stigli smo u 17:50, deset minuta prije isteka 24 sata. Čestitamo si međusobno, ipak smo odbiciklirali 536,4 km prosječnom brzinom od skoro 28 na sat.
U Chelsea-u kava, piva, sok.
I još samo nešto o Temnici. Na okupu puno poznatih lica iz Pariza, Kopra, Cresa. Tu su i Matej i Sendi, oni će (nakon dvije-tri pive) biciklima do Ljubljane, i naravno Marko Baloh i Zaman i Tanja i drugi. Uz razgovor i paštu čekamo rezultate. I gle, drugi smo. Ja sam stvarno iznenađen i oduševljen. Jedini smo napravili dodatne kilometre. Na kraju ako me pitate zašto sve to, još uvijek ne znam. A ako me pitate je li vrijedilo muke, je, vrijedilo je, ne toliko zbog medalje nego zbog onog stiska ruke na kraju.
Vidimo se u Čakovcu!
