Nastupati na brevetima, cikloturističkim ultramaratonima može pružiti višestruko zadovoljstvo. Navrte se pedale do mile volje. Nema se problema sa suviškom masnog tkiva. Upoznaju se novi istomišljenici. Moguće je i naganjanje u trkaćem stilu dok pjena ne izbije na zube ili se na nekoj livadi hladi čekajući da popuste grčevi u nogama. Putuje se! Često puta se posjeti i vidi nešto novoga gdje u životu niste nosom promolili. Već sam jednom u takvom stilu počeo pisati izvještaj. Razlika je u tome što se nakon nekoliko godina vožnje po brevetima obiđe većina bližih krajeva. Da bi se vidjelo nešto novo treba voziti malo dalje.
Subotnje rano jutro u Sv. Nedelji izgledalo je obećavajuće za grupu od dvadeset zaljubljenika u jako duge biciklističke vožnje. Cilj je bio obići Baniju i Kordun, pa kroz Bosnu stići u, za većinu sudionika, rijetko posjećeni dio Like. Potom preskočiti preko 1180 m visokog sedla na dijelu Ličke Plješivice zvanog Ozeblin i spustiti se do Korenice. Popeti se još malo na Plitvička jezera. Sjuriti se po lošem asfaltu na most preko Korane. Verati se još malo prema Saborskom i preko Plaškog stići u Josipdol. Odatle do Sv. Nedelje trebala je biti revijalna vožnja zavezanih očiju zbog toga što se breveti na toj cesti često voze. U totalu 409 km i 4100 vertikalaca. Nikako da na dugom maratonu dobro licitiram veličinu vertikalnog profila. Prognoza je bile 3700 m.
Do prve kontrole u Topuskom vozilo se brzo po lijepo ozelenjenom i rascvjetanom okolišu Vukomeričkih Gorica i Banije.
Uz rječicu Glinu stigli smo do graničnog prijelaza Maljevac i ušli na prostor Federacije BiH. Ceste prema Cazinu i Bihaću su dobre kvalitete i nadalje smo brzo napredovali uz jednu pauzu za opskrbu vodom nakon prvog dužeg uspona od Pećigrada do Skokova. Iza Ostrošca sjurili smo se u dolinu Une koja se plavila i zelenila od vedrog neba i bogatog raslinja oko nje.
U Bihaću smo pauzirali iz kavu i mineralnu, pa popušili dva kilometra našodrane ceste u obnovi. Usput sam odradio bihaćki foto session za svoju dušu izašavši na pâr kilometara sa zadane rute.
Slijedio je dugi uspon prema graničnom prijelazu Užljebić na obroncima Ličke Plješivice sa poklonjenim pogledom na Unu s velike visine. Poklon je darivan samo onima koji su stali i prešli na suprotnu stranu ceste.
U Donjem Lapcu jeo se ručak po vlastitom izboru sa jelovnika restorana IZBOR JANDRIĆ. Odmaralo se za savladavanje Ozeblina. Divlji je to kraj. Za razliku od prošle godine i breveta po Velebitu nisam slao obavijest sudionicima o mogućnosti susreta sa divljim životinjama. Premda je naputak tada bio napisan smirenim tonom, a ne u stilu senzacionalističkog novinarstva, bilo je onih koji su se nepotrebno uplašili. Od Lohova do Korenice i od Selišta Drežničkog do Saborskog kada se vozilo kroz NP Plitvička jezera bila je realna šansa da se naleti, lakše na medvjeda, a teže na vukove … . I gle … , na pauzi kod “Ličke kuće” na Plitvičkim jezerima, slovenski randonneur Slavko Bučar se hvalio da je vidio medvjeda u šumi prije dolaska na cestu D1. Fotografija bi nam dobro došla.
Ugodna vožnja potrajala je do pred Plaški kada je stao puhati divlji sjeverac i nositi vrlo rijetke kišne kapi.
Na kontroli u Josipdolu, u istoimenom hotelu održavala se svadba. Kao što je Balašević u svojim stihovima rekao: – … parada pijanstva i kiča. I stakla …, od razbijenih čaša preveselih svatova koje se sa gumama cestovnih kotača, ne voli.
Do cilja u Sv. Nedelji neki su već odatle, a neki sretniji tek od Duge Rese, vozili po kiši.
Jedina ženska vozačica, Njemica Heike i ostalih devetnaest randonneura su uspješno završili brevet. Uz kišu, dvije probušene gume i malo omamljenosti jakim planinskim suncem drugih izvanrednih problema nije bilo.
Dođite na opet!
Rainman™
P.S. Kornel mi je predložio da krenem organizirati brevete po pustinjskim krajevima. Kiša će pasti garant, a to se tamo može dobro naplatit.
