…..nije kao prvi put
By Ino Cvitešić
Za one koji ne prate amaterski biciklizam, a pogotovo ne u ovom neobičnom obliku, PBP spada u brevete, biciklistički ultramaraton gdje je jedino bitno prijeći zadanu stazu prateći road book i u novije vrijeme pratiti trasu na navigaciji. To treba završiti u zadanom vremenu, a putem treba obići kontrolne točke i tu ovjeriti karton, tzv, breveto card. Na startu će vam organizator opisati put, upozoriti na opasna mjesta i naglasiti da BRM nije utrka već da ga treba završiti poštujući pravila i pomoći drugima da ga završe. Pratnja nije dozvoljena, a pomoć je dozvoljena samo na kontrolnim točkama.
PBP nazivaju brevetom svih breveta, vozi se svake četiri godine već 124 godine osim za vrijeme Drugog svjetskog rata. I svake godine je sve više učesnika. Ove godine se prijavilo 6000 biciklista iz 66 zemalja svijeta. Iz Hrvatske nas je bilo osam. Da bi se nastupilo na PBP-u morate završiti kvalifikacije, brevete od 200, 300, 400 i 600 kilometara.
Prijava i start su po prvi puta održani u prostoru novoizgrađenog Velodrom National u Saint-Quentin-en-Yvelines. Zdanje je veličanstveno, kružna drvena pista okružena gledalištem je u zavoju toliko strma da je nemoguće popeti se na nju. Izvan velodroma je park za akrobacije na BMX biciklima, rolama i najnovije romobilima.
Od zadnjeg PBP-a sam četiri godine stariji, ali ne i pametniji, možda malo iskusniji, ali sam i vlasnik drugačije posloženog koljena jer sam za vrijeme operacije koljena (posljedica skijanja, a ne biciklizma) dobio u paketu i zlatni stafilokok i bolnički apartman na dva i pol mjeseca na Jadranu, uz šetnicu u Lovranu. To je i bio razlog što nisam bio siguran da li nastupiti ili ne, ali odluka je pala na laganu vožnju, uživanje i druženje sa lokalnim stanovništvom uz trasu. Prije četiri godine sam premalo uživao u njihovom gostoprimstvu, pa sam sada to želio nadoknaditi.
Mi smo stigli do Pariza na razne načine, a moja malenkost kombijem sa još šest biciklista i odmah po dolasku se prijavili i obavili tehnički pregled bicikla. Prenoćili smo u hotelu dvadesetak kilometara od starta, pa smo se slijedeći dan „zagrijali“odlazeći biciklima na start. Putem je Miji pukla rama pa smo dobili dodatnu brigu, no prije starta nas je čekala zamjenica Veleposlanika RH u Parizu, ponudila pomoć i našla zamjenski bicikl. No mi smo kao pravi randonneuri problem riješili sami, šelnom stisnuli ramu i Mijo je do Bresta došao bez problema, a tamo je zamijenio šelnu i nastavio dalje do cilja.
Na startu sam sreo i Csaba Tagai, Mađara sa kojim sam 2102. odvozio BRM 1000 Budapest-St Gothard-Budapest, porazgovarali, poslikali se i zaželjeli jedan drugome sreću.
Ove godine je start bio drugačije organiziran pa nije bilo timskog starta nego je svako kretao po redu prijave. Da bi vožnja bila teža, ove godine nismo imali pratnju i pomoć na kontrolama kao prije četiri godine nego smo sve potrebno nosili sa sobom. Ja sam između ostaloga imao rezervnu vanjsku gumu, dvije unutarnje, sajle, kočnice, držač mjenjača, špajle, rezervni dres, dugu robu itd.pa je težina mog bicikla porasla na zavidnih 17,5 kg.
I konačno start, u 18:17. prelaskom preko čitača je započelo pedaliranje kroz špalir gledaoca u pravcu zapada.velika je gužva i nema puno priče jer svi pazimo na kotač ispred sebe i bicikliste sa strane.prisjećam se ulica i nekih raskršća, nakon dva tri sata vidim ispred sebe crkvicu St Michael koja je na mnogim razglednicama. Uskoro pada mrak i ispred sebe vidim kilometarsku traku crvenih svjetala. Na prijevoju se okrećem, a iza mene ista slika samo su svjetla bijela. Kratimo si vrijeme pričajući i zapitkujući druge bicikliste najčešće od kuda su i koji su put na PBP-u. Pretičući grupicu dalekoistočnjaka začujem: Croatia, I like Croatia, Croatia is beautiful. Usporavam i vidim gospođu iz Japana, kaže da su njeni roditelji bili u Dubrovniku „kada je Tito oslobodio Jugoslaviju“. Ne mogu vjerovati, pa koliko ta žena ima godina. Na slijedećoj kontroli joj ostavljam adresu i obećanje da ću joj poslati sliku sa prošlog PBP-a kada sam se slikao sa grupicom njenih sunarodnjaka. Tu smo se i zaustavili i odspavali sat i pol, stigao nas je i Alen, kolega iz Duga Rese, ali on odmah nastavlja dalje. Prešli smo tristotinjak km i nisam prezadovoljan, ali do 24-og sata napunili smo 430 km, to je 95 km manje nego prije četiri godine, ali nema veze, bitno je da se vozi, ništa ne boli i ne žulja. Putem tražimo nešto što bi nas podsjetilo na našu kavu, ali toga tamo nema. Svejedno pijemo ono što oni zovu petit caffe. U Carhaixu uzimamo duži odmor, večeramo i spavamo tri sata. U pola pet se ustajemo, doručkujem tjesteninu bolonjez, dva kuhana jaja, sir za mazanje, voćnu salatu, kavu i dva kroasana. Nevjerojatno je što sve čovjek može zgurati u sebe. U 05:22 krećemo na drugi po dužini uspon, meni je taj i najteži, vani je svitanje, jedva devet stupnjeva, obukao sam na sebe sve što sam imao, ali magla i hladnoća prodire do kosti. Jače stišćemo pedale da se zagrijemo, ali koljeno me upozorava da je bolje trpiti hladnoću. Penjemo se na visoravan, prolazimo pored monumentalnog odašiljača i spuštamo se prema Brestu. 33 km nizbrdice prekinute jednom zaravni, nažalost u povratku je to 33 km uspona… Promrzli stajemo u mjestašcu Dirinon, tu je masa biciklista griju se uz čaj, kavu i nezaobilazne kroasane. Nisam neki ljubitelj takvog doručka, ali navikavam se i jedem sve i puno. I često.
Konačno Brest, nemamo vremena za razgledavanje, pojačavam doručak nečim što ne znam što je, smjesa jaja, sira i čini mi se pudinga. Opet slatko. Srećom povremeno se nalaze štandovi sa kobasicama i to zamotanim u – palačinku. Spašava me jedino ljuti senf.
Pola puta je iza nas, opušteniji smo, ja gotovo stalno vozim sa Kornelom, mlađi je od mene i bolje mu pašu brda, ali ja to nadoknadim na ravnicama. Uspon iz Bresta mi je lakši nego što sam očekivao, toplije je, čak i pretoplo, maksimalna temperatura se popela na 36 stupnjeva, zabilježeno je i 39, ali samo na kratko, vjerojatno smo negdje stali na suncu, ponovno su ispred nas kratki strmi hupseri, taj dio mrzim, 200-300 metara dolje, pa 200-300 gore, ito sa 10% nagiba pa ponovno, pa ponovno, pa nikad kraja. Prolazimo kroz St. Martin (ali ne na Muri) i tu prolazak svake grupice dočekuje pun trg ljudi i interesantan kvartet sa harmonikama i neobičnim puhačim instrumentom prodornog, ali ugodnog zvuka. Osjećam se kao u Istri. Pretičemo dvojicu Singapuraca, ali oni su to shvatili previše osobno i nedaju se, ubrzavaju i ponovo su ispred mene. Nakon par kilometara popuštaju i ja ih pretičem i nastavljam ispred njih kako bi imali zavjetrinu. Oni ipak žele biti naprijed i ja odustajem od natezanja i dolazim sa strane i hvalim ga You are good. On se konačno smije i to onako od uha do uha. Pitam ga, da ga još malo pohvalim kako je tako dobar na brdu kad je Singapur ravan kao stol. Because I am crazy, odgovara sa smješkom. Nakon toga smo se nastavili voziti zajeno 30-ak kilometara i pričati o svemu i svačemu, ponajviše o domovinama. Nije znao puno o nama, ali je čuo za Dubrovnik iako nije znao gdje je.
Došli smo do 919-og kilometra, kontrole u Fougeres u i dvosatnog spavanja. Teško se ustajem, znam da je cilj blizu, ali ti zadnji kilometri su uvijek najteži. Vrijeme mi krati Belgijanac koji je bio na Krku, Lošinju i zamislite u Pribiću. Na spomen Karlovca, rekao je da imamo odličnu pivu. To je bilo sve što je znao o Karlovcu.
Kako to obično biva pred kraj se javljaju i poteškoće, Kornela boli desna noga pa na zadnjoj kontroli tražimo liječnika, medicinari samo hlade nogu i mi poslije obilate i ovaj puta izuzetno ukusne večere idemo prema cilju. Naravno i kiši i zadnjem teškom usponu. Prije prijevoja dolazimo do grupe Talijana koji stoje a dvojca pridržavaju svoju kolegicu kojoj je taj uspon bio očito preveliki napor.
Kišica nas drži budnim i usporava na nizbrdicama prije Pariza.odahnuli smo kada smo prepoznali drvored u Versaju i malo ubrzali kada smo ugledali Velodrom National i ciljni čitač čipova. Moj bip se čuo nakon 77 sati i 58 minuta, znači ipak sam za više od dva sata popravio rezultat. Da li sam mogao bolje, jesam, uvijek se može bolje, ali možda mi je i draže to što sam ponovo upoznao divne ljude, nekima pomogao zamijeniti gumu, a sa nekima samo popričao i možda ga time razbudio ili motivirao da nastavi.
I za kraj, prvi puta je bilo posebnije, nismo znali u što se upuštamo, ali i ovaj puta je bilo posebno. Vjerojatno je svaki puta posebno na neki način, treba provjeriti za 4 godine.
